Pouke svetih muževa i žena

Hagiografija je u hrvatskoj književnosti, povijesti i kulturi dovoljno poznata. Vremenski je naš prvi literarni žanr, u kojemu se od misije svete braće Ćirila i Metoda, preko starih glagoljaša i srednjovjekovne književnosti, sustavno širila, razvijala i rasla u različitim stilskim formama i povijesnim razdobljima. S tih gledišta i danas je prisutna u pisanom obliku i svakodnevnoj zbilji; koliko u stručnim raspravama i prigodnim izlaganjima o našoj znanosti, povijesti i kulturi, hagiografskim piscima i njihovim djelima, toliko u osobnim imenima i svetačkim blagdanima, zaštitnicima pojedinih mjesta, gradova i župa te brojnim svetištima i prošteništima.

Izd. Književni krug, Split, 2018.

U tom se obzorju Josip Bratulić, književni povjesnik i znanstvenik, u svom plodnom dugogodišnjem radu povremeno bavio i bavi svetačkim likovima i biografijama, hagiografskim djelima i njihovim značenjima u našoj književnosti i stvarnosti, povijesti i kulturi. Prvu je hagiografsku raspravu napisao i objavio 1969, prigodom 1100. obljetnice sv. Ćirila, pod naslovom Sveta braća Ćiril i Metod u kulturi Hrvata. Nakon toga se, proučavajući domaću duhovnu i literarnu baštinu, spontano vraćao hagiografskoj tematici. Tako je tijekom pedesetak godina stručnog i znanstvenog rada napisao niz rasprava, studija, osvrta i članaka o hrvatskoj hagiografiji od njezinih ranih početaka do najnovijih vremena, koje je prigodno izlagao na stručnim simpozijima te pojedinačno objavljivao u različitim zbornicima i časopisima. Konačno ih je brižno sabrao i strukturalno povezao u zajedničku zbirku te ponudio Književnom krugu u Splitu da ih uključi u svoja izdanja.

Tisuću godina hrvatske pismenosti

Naslov je zbirke zgusnut i slikovit: Svetost i čovječnost. Sam po sebi označuje edukativne teme i najavljuje humane sadržaje, dok mu podnaslov, Rasprave o hrvatskoj hagiografiji, jasno upućuje na stručnu tvorbu i slojevitu tematiku našega hagiografskog literarnog žanra, kojim je, prije više od tisuću godina, započela hrvatska pismenost i književnost te u tom smislu nacionalna konsolidacija i civilizacijski procesi, duhovna svijest i etička kultura, društveni odgoj i praktična suradnja.

S tih gledišta u naznačenoj je zbirci riječ o cjelovitom prikazu te stručnu i povezanu pregledu naših hagiografskih pisaca i njihovih djela, svetačkih biografija i poticajnih primjera, s jasnim naznakama moralnih vrijednosti i istinske humanosti u pisanoj riječi i refleksivnoj pouci. Jer hagiografija je, kako autor izrijekom potvrđuje, višestruko povezana s aspektima konkretnoga rada i života, religiozne misli i moralne prakse na crkvenom, političkom i društvenom području. Riječ je, u biti, o stručnoj obradi i bogatoj informaciji hrvatske hagiografske baštine i njezine bogate literature, s jedne strane o životu i radu uglednih i svetih muževa i žena različitih nacija i vremena, s druge o hrvatskim hagiografima, piscima i književnicima, koji su stvarali i razvijali spomenutu baštinu i literaturu.

Cjelovita zbirka sastoji se od tridesetak stručnih priloga i rasprava povezanih u pet-šest osnovnih cjelina, tematskih područja ili poglavlja o različitim hagiografskim tvorbama i sadržajima; koliko o stručnim istraživanjima i starim zapisima, povijesnim izvorima i literarnim legendama, toliko o kršćanskim svecima i njihovim djelima te, što je s povijesnih gledišta posebno važno i kulturološki vrijedno, o našim starijim i novijim hagiografima, istraživačima i znanstvenicima, poznatim i manje poznatim prevoditeljima i piscima različitih formacija, stilova i razdoblja.

Sastavnica hrvatske kulture

Cjelovita je građa tematski povezana i na taj način, unatoč spomenutoj slojevitosti, sadržajno informativna i jasna. Posebno ćemo joj naglasiti dvije važne specifikacije ili, bolje, dvije bitne komponente, koje je sadržajno određuju i tipski ističu. Prvo, puna je stručnih podataka i znanstvenih informacija o našoj hagiografiji u svim njezinim formama i razdobljima, od Svete braće i ranih liturgijskih obrazaca, preko naše srednjovjekovne i novovjekovne književnosti, odnosno humanizma, renesanse i baroka, do najnovijih vremena u čakavskom, štokavkom i kajkavskom dijalektu. Drugo, u skladu s tim joj se, u zajedničkim i posebnim usporednim i komplementarnim obradama, pregledima i izlaganjima, susreću brojni domaći autori i njihova djela, što upućuje da je kršćanska hagiografija u našoj literaturi i životnoj praksi u svim fazama bila i ostala važan literarni žanr s kojima su se, uz crkvene povjesnike, hagiografe i propovjednike, rado bavili brojni mali i veliki pisci i znanstvenici.

Akademik Josip Bratulić

Stvari su jednostavne i dobro poznate. Hagiografija je, na što upozorava Bratulić, sastavni dio naše tradicije, povijesti i kulture. Imala je važnu ulogu u starijim i novijim razdobljima našega duhovnog i društvenog razvoja i rasta; dapače, praktičnog odgoja i nacionalnog identiteta. U tom smislu u predgovoru autor razložno upućuje na njezine povijesne izvore i široku podlogu jasnih smjernica i praktičnih vrijednosti te u pet tematskih cjelina prati i obrađuje cjelovitu građu njezinih zalaganja, tema i podataka. Uvodno je poglavlje u tom stilu, Sveci u svom vremenu, vrlo važno i indikativno. Strukovno upućuje na praktične vrijednosti i slojevita značenja hagiografskih djela i svetačkih primjera te u tom smislu informira što je zapravo hagiografija, koje poruke i vrijednosti u sebi obuhvaća i nosi. Tematska su joj istraživanja i izlaganja, kaže, u stalnim suodnosima s povijesnom znanošću i konkretnim životom, etikom i kulturom.

S tih gledišta napominje i tumači važne poveznice različitih društvenih prilika i hagiografske stvarnosti u vjerskim i društvenim doživljajima i područjima te u tom smislu upućuje na bliske odnose hagiografije i historiografije, hagiotoponimije i hagiotopografije, dotično bogoštovnih shvaćanja i narodnog života u tradiciji i praksi s praktičnim značenjima tradicionalnih svetišta i prošteništa. U tom obzorju informira o svetačkim nazivima pojedinih mjesta, crkava i lokaliteta te u tom smislu o prisutnosti svetaca i njihovih djela u imenima i prezimenima, odnosno o ulozi kulta zaštitnika gradova i sela te zajedno s tim hagiografske prisutnosti u svijesti i kulturi pojedinih naroda, pa tako i hrvatskoga, ne samo u vjeri i odgoju nego mnogo šire, u književnosti i umjetnosti, ikonografiji, graditeljstvu i skulpturi.

U se vrime godišća

Drugo je poglavlje posvećeno bl. dj. Mariji. U njemu je riječ o širokom spektru različitih slika i nadahnuća, stihova i sadržaja, od evanđeoskih inspiracija do Čikina i Vekenegina Gospina oficija i srednjovjekovne Zlatne legende, kojom su se rado služili naši srednjovjekovni hagiografi, tj. do anonimnih autora božićne pjesme U se vrime i Šibenske molitve te drugih naših hagiografskih inspiracija i djela u sva tri dijalekta, s naznakama starijih i novijih književnika i propovjednika, do najnovijih tekstova o brojnim svetištima i prošteništima u hagiografskoj i općoj literaturi.

Uz ta dva središnja poglavlja veoma su znakoviti prilozi o novijim podacima hrvatske hagiografije u kojima se, u četvrtom poglavlju, obrađuje hagiografska književnost prije preporoda te tijekom 19. i 20. stoljeća, koje autor oslovljava općim naslovom Hagiografija kao kršćanski identitet kod Hrvata. U tom se slojevitom radu, u sažetim podatcima, jasno vidi što je hrvatska hagiografija predstavljala i značila u dugim razdobljima koje autor studijski osvjetljuje upućujući na različite postupke i metode u ranim i razvojnim procesima do tridentske obnove i nakon nje, kad se u hagiografiji itekako pazi na sigurne podatke i jasne poruke te spontano ističe da su sveci u kršćanskom smislu uzori života, da se njihovim zagovorom mogu postići duhovna i materijalna dobra, darovi i milosti u svakodnevnim prilikama i neprilikama konkretnog života.

Naravno, uz te religiozno-didaktičke pouke i motivacije, hrvatska je hagiografija u svim razdobljima, kako autor znanstveno utvrđuje, bila važna odrednica našeg zajedništva, suradnje i identiteta. Naime, naši su hagiografi, pisci i pjesnici, kao i propovjednici, itekako vodili brigu o našem duhovnom i društvenom zajedništvu, međusobnoj suradnji i nacionalnoj svijesti, jeziku i kulturi. S tih gledišta njihovi su tekstovi, unatoč mučnim okolnostima koje su nas povijesno pratile, neumorno gradili i praktično potvrđivali izvorno zajedništvo, jedinstvo i suradnju.

Glede izlaganja i podataka o domaćim hagiografima, oni su prisutni u svim prilozima. Autor ih stalno prati i poimence spominje, njih i njihova djela. Ima, dakako, manjih i većih, dobro poznatih i, mahom, nepoznatih. Brojni su i nemoguće ih je nabrajati. Neki su, primjerice Lovro Grisogono i Hilarion Gašparoti, napisali, preveli i priredili tisuće hagiografskih stranica, drugi su ispjevali brojne stihove i sastavili skladne pripovijetke. Naš ih autor prati u svim razdobljima i s razlogom spominje u različitim prilozima. Ovdje ćemo, uz poznate hagiografe Grisogona i Gašparotija, spomenuti neke koji se često spominju, primjerice: Ivan Tomko Mrnavić, Franjo Glavinić, Filip Lastrić i nekoliko uglednih pisaca, znanstvenika i pjesnika, među kojima se posebno ističu: Marko Marulić, Pavao Ritter Vitezović i Juraj Habdelić. Dapače, u ovom klasičnom priručniku doznajemo da su se u starijim razdobljima, uz Marulića, hagiografijom bavili i drugi naši pisci, posebno Faust Vrančić i Bartol Kašić, koji u tradiciji nisu poznati kao hagiografi.

U tom stilu, uz poglavlje Hrvatski hagiografi, jedno nosi naslov Sveci i blaženici. Riječ je, mahom, o starijim hagiografima i svecima koji se posebno časte u hrvatskom narodu. Od starijih su posebno istaknuti sv. Jeronim i sv. Kvirin Sisački, sv. Franjo Asiški i sv. Ante Padovanski, zatim naš bl. Augustin Kažotić i sv. Ignacije Lojolski.

U tako slojevitoj obradi hrvatske hagiografije, svetaca i hagiografa, autor nije mimoišao ni poznatog Istranina Matiju Vlačića Ilirika, pristašu Lutherove reformacije i pisca glasovitog Kataloga svjedoka istine, koji je u opoziciji prema papinskim odlukama u doba reformacije imao posebnu ulogu. Znakoviti je reformator i ugledan povjesničar; no na svoj je način antihagiograf. Sveci su mu, u biti, u vjeri i Crkvi suvišni. Njegovih se četiristo svjedoka, uključujući u njih i sv. Petra, od samih početaka kršćanstva opiru rimskom papi i, kako kaže, zabludama papinstva. No, unatoč tome, na što naš autor upozorava, Vlačićeva su povijesna istraživanja znatno utjecala na kritička promatranja hagiografskih izvora i legendarnih štenja.

Govoreći o svetosti i čovječnosti tijekom duge hrvatske povijesti akademik Bratulić – što je itekako znakovito – razmišlja i o današnjim vremenima, humanim razmišljanjima i poticajnim svjedočanstvima. U tom obzorju, osvrćući se na čovjekoljublje među nama, izlaže kratke prikaze o kardinalu Franji Kuhariću, Josipu Turčinoviću i Bonaventuri Dudi. Sva trojica predočena su kratkim životopisima i svojim humanim svojstvima.

Uzimajući u obzir cjelovitu zbirku s njezinim simboličnim naslovom Svetost i čovječnost, ovdje ćemo s razlogom zaključiti da su joj stručni osvrti, rasprave i zaključci o hrvatskoj hagiografiji sa svojim analitičkim i sintetičkim prikazima hrvatskih hagiografa i njihovih djela stručni i kritični, pregledni i informativni, da su u svojoj cjelini, kao jedinstvena zbirka, bogata riznica pouka i podataka o hrvatskoj hagiografiji. Istini za volju, strukturno su raznoliki, ali su u tematici, obradi i informaciji izvrstan prikaz hrvatske hagiografske stvarnosti; koliko pisaca i njihovih djela, toliko stvarnog značenja i kulturne vrijednosti naše hagiografske baštine i literature.